Naša Bjelašnica...

Tu, pod oblake, smo iz Sarajeva, sa Socijalnog došli dvijeidevete. Sjećam se jednogodišnje Tare u žutoj hodalici imena Discovery. Sjećam se četiri zgrade u Babinom dolu, hotela Maršal, Arome i Benetona. Sjećam se tišine koja nas je tu pozvala. Sjećam se našeg Discovery Land Rovera, kojim smo upravo to, započeli otkrivanje Bjelašnice.

Ja nisam skijaš. Ja zimi pletem kape. Sjećam se kad me je Damir prvi put odveo na vrh Bjelašnice da sam bila u kožnoj jakni. I mraza i vjetra se sjećam. Ne sjećam se da li sam imala kapu. Sjećam se svakog potoka koji smo pronašli bez navigacija i u koji smo umočili prvo svoje ruke, pa noge, a djeca i svoje gole guzičice. Znam svako vrelo s kojeg smo se napili žive planinske vode. Nismo znali ime ničemu, pa smo raznim predjelima davali prikladna imena koja bismo smislili. Dole u podnožju Bjele, među Igmanom i Treskavicom, gdje leže prostrane livade, poslije kiše pune gljiva, gdje su borovi i smreke i divlje jagode koje rastu u sjenovitim stranama stećaka, to smo zvali „Paradise“. A ime mu je Prečko polje. Sada je tu u izgradnji poslovno-stambeni kompleks, pa tamo više ne idemo... Ime smo dali (i do danas tako stoji) i „Crvenom potoku“, vodi koja dolazi iz pravca ribnjaka koji se nalazi s desne strane puta kada se iz Dejčića krene prema Trnovu, prije Dujmovića. Već smo imali i Orhana, kad smo tu dolazili dovoditi Tarine barbike na kupanje. Sjećam se, obukla sam joj gumene čizmice da može slobodno šljapkati po vodi, koje je ona u prvom dodiru s vodom skinula, pretvorila u kantice i tako bosonoga zaljevala travu i cvijeće.

Onda smo poslije „Donjih strana“ hrabro krenuli u osvajanje Zabjelašnice. Tu smo ostavili srce svoje. One ploče u Rakitnici, poslije sela Rakitnica, iza Šabića, lijevo, to smo nazvali „Krompir“. Obilazili smo to mjesto više puta. Tu se Tara, u jednom jezercetu u kom smo poslije vidjeli i neku mršavu okatu zmijicu, čak i okupala. A nije da nije hladna voda bila. Sjetiće se toga i Alma i Dino. I Atko je s nama bio. Poslije su na red došli Sinanovići i slatke vode Tušilskog potoka. Tu sam kupila svoj prvi seoski sir pokucavši na vrata nene s mačkom. Punu kesu za 2 marke, vjerujem da cijene danas nisu iste. Nije htjela da je slikam, kaže nije se sredila.

Put preko Visočice do Boračkog jezera bio je naše najveće otkriće. Taj dan smo krenuli za Suncem koje je iz Sinanovića polako bježalo ka Hercegovini. Prvo gola kamena prostranstva Visočice, zatim izolovane nekropole stećaka, krdo divljih konja, bjelimićka sela, silazak na Neretvu i Glavatičevo nisu za puno pisati o njima. Za slušati su i disati. Disati oblake, a slušati ptičju simfoniju otpjevanu tu i tada samo za vas i nikada nikome drugome istu. To je planina.

Umoljane smo otkrili posljednje. Idući često prema Sinanovićima, nekada u proljeće smo sa „Crvenih stijena“, a to su one odmah iznad betonskog mosta na račvanju puteva za Umoljane i Sinanoviće, tamo na ušću Tušilskog potoka u Rakitnicu, odatle smo ugledali „Bijeli vodopad“. Postoji nešto u tim stvarima koje su samo ponekad. Ponekad, otprilike u isto doba godine i onda ih čekate i isčekujete. I ne znate kad će, ali hoće nekad. To je taj osjećaj života kojeg bude istinske male radosti. Baš isto kao i rojevi sjajnih svitaca nekada u Augustu, ali ne znam tačno kada, na putu od Jasena prema Zoranovićima i malo iznad. To i tada je za mene ljeto. Eto ti svici. Tako je jednostavno.

Nego, nazad na Badnje, tako se zove „Bijeli vodopad“ kojim se Studeni potok nekada u proljeće , kada se tope i posljednji snjegovi planinskih vrhova, obrušava u Rakitnicu. Do tamo se može iz Umoljana. Na putu za Umoljane opet stećci, pa stari nišani, pa vodenice, pa ne možeš da vjeruješ da gdje god se okreneš nešto. Pa selo. Na ulazu džamija, pa Nura sa pletenim čarapama. U Umoljanima sam kupila prvi seoski puter/kajmak, nešto. S Hatidžom sam bila. Mislim da je tada s nama već bila i Dunja. Jaja smo kupile u Šabićima.

Znate one šumske serpentine, koje su prošlo ljeto proširene, asfaltirane i opiturane, poslije Bijelih voda, onog doma na kraju ceste od četrdesetak okuka, od Babinog dola prema Javorovom, ali ne skrenete nego nastavite putem. One s čijih se lijevih okuka vidi prostranstvo Zabjelašnice ispod hercegovačkog neba. E znate onu desnu planinsku gredu što se vidi sa tih okuka, onu iznad desne obale Rakitnice, onu sa dva špica sa svoje lijeve strane koji gledaju na strme stijene Visočice nadvijene nad lijevu obalu Rakitnice. E ta greda je moju dušu zvala. On se zove Obalj.

E baš ispod Oblja, a iznad Umoljana je onaj „Bijeli vodopad“ koji je moje oči zvao. I baš sve to tu je najljepše mjesto na svijetu. Ta Studena dolina Studenog potoka. Do danas poznajem svaki njen kamen. Znam i svaku travku i cvjećku i kada i zašto raste. I svaku bubu znam. I ona dva sokola što do kraja ljeta postanu tri, pa klikću iznad Badnja i Peruće da nadglasaju zrikavce i žabe. Znam svaki srušeni katun na Gradini i sve i jednu jedinku žare koja se skriva u hladu limenih krovova pokraj hladnog kamenog zida svakog katuna. Znam i Hibu koja prodaje trave, džemove i pletiva svakog ljetnog dana. I Munibu i svaku vrijednu ženu nizastranu do Elezovića gdje Paša pravi najbolji puter u ovom kraju. Sad već znam i kako se sije krompir, koji je Damir prošle godine sijao baš u Elezovićima. I kako je to imati svoju svetu zemlju. I na toj zemlji svoje drvce zove i pokoji šipurak, poneku gljivu, jednu divlju jabuku koja je prošle godine rodila jednu divlju jabuku. I jednu lijesku imamo za čije smo se plodove borili sa različitim pticama. Znam i da se jede sjeme javora, koje treba brati kad posve dozrije i posmeđi. I vatru sam naložiti, za kahvu ispeći, naučila. Nisam ja otkrivala trave, one su otkrile mene, pa sad pravim uljevak od štira i rižoto od pucike, u salatu metnem broćiku, a na kolače ušećerene poljske ljubičice.

I sada znam da želim tu ostati, na tim zelenim livadama da želim čitati bezbrojne knjige sve dok knjige postoje, a dok se naša djeca i djeca naše djece naziru u daljini kako trčkaraju sa svojim psima među stadima bjelašničkih ovaca. I znam da to svako, ama baš svako treba vidjeti i pomirisati, leći na mekanu travu među kamenjem pod čijim se rubovima zameće najmirisnija majčina dušica i slušati pčele koje cijelo ljeto ljube njene malene cvjetove. A tek ujesen te boje dotaći, pa svakojake plodove i bobice skupiti. Zimi opet disati tišinu i pronaći sebe u vječnoj bjelini i bezbrojnim kristalnim oblicima mikropovršine snježnog jorgana pod kojim planina spava svoj zimski san. U tom snijegu spava i sva veličina svih zabjelašničkih voda, koje s proljećem iz stotine pravaca potocima i vodopadima glasno, Rakitnicom i Neretvom, hrle Jadranskom moru, a iza sebe ostavljaju suncem obasjane livade pune šafrana i jagorčevine. Tu kažu počinje Hercegovina.

Evo sad će proljeće, samo što nisu šafrani i jagorčevina. Mi čekamo naoružani željom za novim počecima. Ja sam kalendare, korpe, gajbe, tegle i makaze za branje već spremila. Damir sjeme za krompir. Još malo pa smo zgotovili i sve vezano za organizaciju „Hike a day“ tura iz Sarajeva ka Zabjelašnici. Naše udruženje za razvoj i promociju ruralnog turizma „Studeni potok“ vrijedno je radilo proteklo ljeto, pa ovo, nekada u junu organizuje „Outdoor“ festival hrane, sporta i zabave nazvan „Nedjelja na Bjelašnici“.

Biće ova dvijeidvadeseta godina koju poklanjamo planini za sve što nas je planina naučila i dobrim ljudima za ljubav i podršku i vjeru i stotine pitanja koja ste nam postavljali i sugestije koje ste davali i za sve vas koji ste nam rekli „blago vama“ što ste naše oči otvorili, i za sve vas koji ste sve moje slike svih mojih trava lajkali i vas koji još niste tu, ali ćete doći.

Vidimo se na blogu, na Instagramu, na Bjelašnici!