Priča za velike i male: MEDVJEĐI LUK

Mart, 23. 2020.

22:38

Napokon su svi u svojim krevetima. Gori samo pokoje svjetlo, a večernja muzika svira tiho i umirujuće. Majino je vrijeme. Majino je vrijeme da čuje svoje misli. Majino vrijeme kad se nervi i mišići opuste, jer ona ne očekuje više nikakve nagle zvukove i pokrete. Vrijeme da uspostavi red i mir sa sobom. Vrijeme kada se prepusti sjećanjima slažući igračke koje su taj dan stvorile mnoštvo priča i novih sjećanja u životima njene djeca. Umorne igračke razbacane po svim dijelovima kuće čekale su da ih baš ona, svako veče, spremi na počinak. Da ih brižno složi, jednu po jednu u njihove sigurne kutije, da ih poreda po šarenim, mnogobrojnim policama. Da razdvoji male i velike legiće i ukrade koji minut neometane igre, samo za sebe.

Na kraju ona složi sve plišance u veliku pletenu korpu, koju je dovukla u svoj novi dom iz mamine kuće u kojoj su je ostavili neki, sada već i ne zna koji stranci koji su tu živjeli, a svi su voljeli ostavljati stvari kada bi napuštali zemlju. Bilo je tu raznih stvari kojima bi se ona sa svojim roditeljima smijala kada su čistili, krečili i nabavljali nove stvari za neke sljedeće strance, koji su u zemlju tek dolazili. Bila je tu neka sol, s kojom je mati, ne znajući baš dobro taj stranjski jezik, ukiselila kupus, pa se ispostavilo da je sol nejestiva, pa su se zajedno ljutili i smijali što kupusa te godine neće biti. Bila je tu i gumena riba koja pjeva i koja je pjevala i tjerala suze na oči, sve dok se baterije nisu potrošile, pa je onda čekajući nove baterije otišla živjeti u podrum, da sa bezbroj drugih stvari čeka da jednog dana bude pronađena. Bilo je i korisnih stvari, ogledala, suđa, igračaka, jedna Gorotex jakna koju je Maja tek prošle godine odlučila da neće više nositi, jer ju je 20 godina ljubavi uspjelo poderati na više mjesta. Ali ju nije bacila. Tu je negdje u kutiji, pod krevetom. Tu je pored kreveta i klimavi peškunčić na tri noge koje stalno ispadaju, isto tako ostavljen i usvojen, čije noge nikada nije zalijepila, jer je sva njegova duša bila eto u tim ispadajućim nogama i krnjavoj inkrustaciji, koja je nekada tvorila lijepe bijele cvjetiće po okrugloj drvenoj ploči.

Tu je i ta korpa u kojoj su plišanci. U njeno krilo slagala je Maja upravo sada plišanog Zeku-Peku, koji je zapravo jastuk što se stavi ispod vrata ili prozora da ne puše, kojeg su isto tako ostavili neki stranci, a kojeg je mala Višnja iskopala u podrumu među stvarima koje čekaju da budu iskopane. Stavila je u korpu i mačku Dotty, koju je Višnja dobila za 5 ili 6 rođendan od nerođene tetke, Majine nerođene sestre Male. Složila je još desetak mačaka pokušavajući se sjetiti imena svake ponaosob. Pa Bumbo, pa lažna Fifi, koju je Maja sama sašila za, sada već dvanaetogodišnju Tisu kada je bila mala, pa lažna Dora, neka u Doru prefarbana krpena lutka, pa maleni medvjedić Teddy, najmekši i najplišaniji od svih... Tu je zastala. Tu se zapitala zašto, ama zašto bi životinja tako opasna i krvoločna, tako velika i snažna i strašna trebala biti u tom svom malenom plišanom obliku u toj korpi među drugim plišancima, u malenom dječijem životu.

Pitanja nije znala ostaviti bez odgovora. Često je neumorno istraživala internetske stranice, još češće odgovore tražila u knjigama i enciklopedijama, slikovnicama, pa čak i foto albumima. Ovaj put istraživanja je započela u svojim sjećanjima. U sjećanju na neki prošlogodišnji martovski dan, kada je sa devetogodišnjim Igmanom krenula u šetnju Hrastovom šumom do koje se dolazilo kada bi se od njihove bijele dvospratne, ali neobično malene kuće, sa neobično velikim brojem soba i prozora, prošlo na drugu stranu sela, pa skrenulo desno uz brdo.

Bio je dakle mart. Snjegovi su se topili i samo ponegdje duž šumskog puta, u svojim gumenim čizmama, trebali bi zagaziti u već blatnjave snježne ostatke. Na ulazu u šumu, tamo na zaravni prekrivenoj prošlogodišnjom travom, koja je sada ličila na zlatno krzno majke zemlje, pozdravilo ih je polje ljubičastih šafrana. Na početku šume mlado lišće kupine. Drveće još nije izbacilo pupove. Dublje u šumi, tamo gdje se više ne mogu čuti glasovi seoskih radnika, već samo udarci njihovih čekića o ograde koje su popravljali za nadolazeću sezonu sjetve, tamo su ih dočekale i pozdravile visibabe. I onda, pored table sa fotografijom i opisom mrkog medvjeda, baš tu, Igman poče o medvjedima da priča. Neustrašiv kao i svaki šumski dječak poče nabrajati te šta sve medvjed jede, te kako čuje, te kako može trčati uzbrdo, ali ne i nizbrdo, te da ima takav njuh da može nanjušiti one jabuke i sendviče dobro zatvorene u njihove izletničke kutije, u Majinom ruksaku. Baš onom koji je sada bio na Majinim leđima. Svo svoje znanje o medvjedima pokušavao je što jasnije i glasnije ispričati šumi. Nije preskočio ni podatak o njihovom zimskom snu koji završava baš eto nekad sad, baš kad je vrijeme, eto baš ovako.

Pokušavajući da ne misli na medvjeda ili medvjedicu, koji upravo treba da ih spazi prilazeći im s desnog brda, krećući se prema medvjeđem luku, čije se zeleno, olistalo i smrdljivo polje nalazilo tik podno njihovih nogu, mislila je na Johna Cusack-a i neki film o nekoj apokalipsi, u kom se on trudi da spasi svoju djecu trudeći se da ne otkrije svoj strah i paniku. I onda je nešto šušnulo. Nešto je šušnulo tako jako i glasno kao kad s grane pada neki suhi preostali jesenji list. Užasno gromoglasno, kao kad malena šumska ptica prhne s neke visoke grane, pokušavajući od njih pobjeći. Glasno kao kad odrasli puž jede slasni izdanak paprati. Glasno kao strah.

Umjesto bilo kakve, u tom trenutku logične reakcije, u Majine oči i misli i ruke i noge i okolo i unutra navrla su sjećanja. Ovaj put sjećanja u sjećanju bila su na jedan majski dan prije par godina. Tačnije na 5. maj, jutro, budi se, njen je neki možda tridesetipeti, tridesetišesti rođendan. Rano jutro, možda oko 6, možda nešto prije, eto taman u vrijeme kada se iz tame rađa svjetlo. Kad polja i šume ispuštaju onu čudesnu maglicu za koju je godinama mislila da su vatre koje neki lovci ili šumočuvari pale da se u najhladnijim satima, duboko u divljini ogriju ili skuhaju kakav čaj. U čudesnoj maglici čudesne su struje, boje i oblici. I čudesno su je to jutro zvale. I pošla je. Obukla je svu svoju odjeću. Na pidžamu trenerku, na džemper prsluk, pa jaknu, pa ogroman šareni šal i još veću žutu kapu, koja je na njenoj špicastoj glavi nekako glupavo stajala. Tako napuhana i umotana, ne budeći nikoga, sva uzbuđena i titrajući krenula je dubokoj šumi, kroz vrata, pa niz selo. Znala je da je to neka posebna šetnja, da mora da bude. I taman tamo gdje se putevi račvaju, a gornji vodi baš ovoj šumi u kojoj su sada, ne gledajući u put koji je znala kao svoj džep već u vrhove visokih borova na vrhu Visokog brda, upala je u čopor iznenađenih, još uspavanih pasa. Oni zaurlaše. Iskeziše svoje zube. Narogušiše svoje grive i krenuše prema njoj. Osim njih nikoga. Ni zvuka. Ni boje. Samo Maja, a sa njene desne i lijeve strane i ispred nje ljute zvjeri. Ona poče da ih smiruje, govoreći tiho nešto kao vratite se spavati, sve je u redu. Ali ništa. Centimetar po centimetar oni reže i približavaju se. Srce ni jače ni slabije da lupa. U glavi samo ništa. Ruke još u toplim džepovima jakne. Otvori onda usta, iskezi zube i tada začu neki krik. Još neko vrijeme je prošlo dok nije shvatila da to ona vrišti, reži, dere se, laje, skoro pa ujeda... I odoše. Odoše? A ona je stajala prepadnuta samom sobom. Tek tada proradi srce. U lice suknu neka vrelina, pa neki šum, pa se poče tresti, pa bi se i srušila da nije vidjela jednog zabezeknutog seljanina kako ne može izustiti ništa, gledajući u tu kreatutu od žene ili ko zna čega ispod tih besmislenih slojeva platna i vune. Ne zna koliko je dugo bio tu i zašto nije učinio ništa da je spasi. Ljutnja je prenu. Nije išla dalje u šumu. Bezbroj sitnih koraka vratilo ju je kući.

I baš sada, u ovom prvom sjećanju na to je mislila. Možda, tražila je razloge, možda je tada u ovoj šumi bio medvjed, pa su je ti psi spasili od susreta. A sada ga nema, jer sve je tako glatko išlo. Eto sve je kako treba biti. I eto i da se pojavi ta divlja zvijer, ona zna da to i ona može biti. Obična divlja zvijer, lišena svega ljudskog. Da taj instink, ta snaga, to dođe onda kada treba. Udahnu. S uzdahom progleda. Igman stoji, još priča... Još jednom udahnu i osjeti oštar miris medvjeđeg luka. Sve je dobro, pomisli. Samo sve je tako odjednom nekako malo, manje nego prije. Ili? Ili je to ona porasla? Ili je to medvjedica u njoj porasla i zavladala šumom? Ako je tako onda je ovo njena šuma. I onda je ovaj luk, njen luk. Ona ubra stručak sočnih mekih listova, dovoljno hrabro i sa nekim blesavim smješkom i zaputi se s Igmanom, ipak niz brdo, kući, odlučivši da su doživjeli dovoljno šumske avanture. Ostao je taj dan zapamćen kao onaj kad su se zamalo sreli s medvjedom i kada su mu ukrali luk, u Hrastovoj šumi. Po povratku kući, toga dana, djeca su rekla da bi za ručak jela njoke, pa su ih odlučili zajedno napraviti, a u pola smjese dodali su, da obilježe svoju pobjedu nad strahom i nešto medvjeđeg luka. E te su bile baš odlične. Sve su smazali, ali po još luka nisu otišli.

Možda, pomisli Maja zatvarajući poklopac korpe sa plišancima, možda i sada u šumi ima luka? One korpe sa jednom, desnom ručkom, pa lijeva strana stoji okrenuta prema zidu. A u korpi sa ostalima, sada miran spava mali medvjedić Teddy. Jer dobio je svoju priču.

Teddy je zapravo bila Maja. Jaka i nježna, čvrsta i meka, velika i mala, zaštitnička i zaigrana - svaka mama.

Sve sličnosti sa stvarnim likovima i događajima su namjerne. :)