Foraging ili moja podivljala kuhinja...

Fenomenalni svijet poznatog i nepoznatog jestivog bilja.

Na našem jeziku ne postoji baš neka zgodna riječ za „foraging“. Nije to samo sakupljanje jestivog bilja, to je želja, ljubav, istraživanje, to su mirisi, okusi, teksture, iskustva... To vam je kad naučite kako koja šuma diše i u kojem se njenom budžaku krije onaj vaš srijemuš. Ili kad znate cio životni ciklus one cvjetne livade s potokom, pa je obilazite od prve proljetne jagorčevine koju ćete ušećeriti, prve nane iz tog potoka koja se da zalediti u pilećem temeljcu, u kalupu za led... za variva, pa preko svog obilja travki i cvjećki i crvenih plodova ljeti, kad znate da su ujesen tu razne sjemenke i lješnjaci, a pod još toplom zemljom da se krije mirisno korjenje.

To vam je kad gledate nebo i čekate kišu, jer ono Sunce poslije te kiše donosi obilje, pa dok pada spremate korpe i teglice, glancate makaze i noževe, praznite frižider da imaju gdje da stanu i žara i štir i pucika i broćika. Kad suručicu ne berete za vazu već da od nje napravite brašno za fantastično svjež ljetni kolač. To vam je ono kad za vas više ne postoji neko ili obično cvijeće niti travka, već poznajete njihov miris na tanjiru, ponajviše se radujući onima koje još niste upoznali.

Kad namjestite satove svog života tako da na vrijeme poberete plodove prije nego li se u njih usele crvi ili ih pojedu glasne ptice. Ono kad cijelu noć prebirete i najmanji drijenjak ili šipurak jer do sutra bi moglo nešto propasti.

Kad vas nije strah da nešto gricnete. Kad naravno prije toga isčitate enciklopedije i stranice i stranice blogova, postova i upozorenja. Pa prvo slikate, pa prepoznajete, pa njuškate, pa uberete, secirate i na kraju se tako dobro sprijateljite da vam se čini da ste se poznavali čak i u prošlom životu. Pa onda te svoje drugare prepoznajete čak i po parkovima i među pružnim pragovima. Kad se sprijateljite i s otrovnicama zbog njihove izuzetne ljepote, pa ljubujete na daljinu. Onda vam se učini da ste zapravo tek progledali i vidjeli da je sve to oduvijek tu za vas, za mene, za sve nas. Eto, ja jedva čekam da se i posljednji snjegovi otope. Da berem, da reckam, da kuham i pečem i da dijelim... Mislim da vam moram sve to reći. I da će s vama biti uzbudljivije otkrivati nove primjerke i smišljati divlje recepte. Družimo se ovo proljeće i ljeto!

Ovaj put dijelim jednostavan recept za supu od žare. Već bi trebalo da je ima podosta u vašim vrtovima i parkovima u donjim krajevima. Ovdje još ništa. Usput, berite samo 15-ak cm od vrha biljke, da bi ona imala priliku da nastavi da živi i cvjeta. :)

Kažu, a meni je i pošlo za rukom, ako berete dlanom, da neće da ožari. A ja kažem da žaru mora da voliš da bi i ona voljela tebe. Uživajte u ovom proljetnom mirisnom receptu!

Pozdravi sa sunčane Bjele, desetog dana izolacije!

Potrebni sastojci:

Kesa mlade žare (ona u cvatu je nešto gorča i žilavija)

2-3 mlada luka (isjeckana)

¼ korijena celera (sitno isjeckana)

1 veći krompir (kuhan)

So/biber

Kašika masla

Voda (ako imate priliku dok ste u prirodi natočite izvorsku vodu)

Žaru dobro oprati i obariti (ako je mlada cijelu, a ako je nešto starija skinite samo listove). Ugrijati maslo, pa na njemu propržiti biber i mladi luk, dodati celer, posoliti. Sada u to dodati žaru i nešto vode u kojoj se kuhala, onaj kuhani krompir, pa još malo sve zajedno

dokuhajte. Sve to na kraju izblendajte i supica je gotova. Možete je začiniti još i sa 2-3 kapi limunovog soka ili nekim sjemenkicama koje volite, možda malo milerama... ili koja kockica prepečenog kruha.

Kako god ona je savršena!